Aljaški malamut jedna je od najstarijih pasmina na svijetu. Ime je dobio po urođeničkom plemenu Innuita zvanom Mahlemut, koje je nastanjivalo visinske dijelove zapadne Aljaske.
Malamut ima gustu grubu vanjsku dlaku s masnom i vunastom podlakom. Dozvoljene boje su vučja ili crno-bijela, uvijek sa svjetlijim trbuhom i svijetlom maskom. Ravnopravne su i potpuno bijela ili potpuno crna boja, te kombinacija crvenkasto ili bež bojes bijelom. Ne zahtijeva često četkanje, a učestalije češljanjegrubim češljem je nužno prilikom linjanja. Zahtijeva strožiji pristup prilikomdresure, ali i puno fizičke aktivnosti (barem jedan sat naporne vježbe dnevno).
U kratkim crtama mogli bi ga opisati kao jakog i velikog vučnog psa. Težina im varira između 38 – 43 kg., dok visina u grebenu iznosi 62 cm za ženke i 66 cm za mužjake.
Malamut je privržen, inteligentan, umiljat i vjeran, bistar, malo tvrdoglav i dominantan pas. Uči brzo i vrlo je izdržljiv. Dobro se slaže s djecom i lako sklapa prijateljstva, umiljat je. U većini slučajeva se ne slaže s drugim muškim psima. Voli zavijati, pogotovo kada ostane sam.
Ono za što je stvoren, aljaški malamut je i danas. Izdržljiv i snažan pas za vuču. Zbog vučjeg izgleda i veličine ponekad ih se koristi kao pse čuvare, ali aljaški malamut to nije jer teško podnosi samoću.
Eskimi su ih koristili i za lov na sve vrste divljači pa je kod njih prisutan i snažan nagon za lovom. Dakle, ako imate pernate domaće životinje, kuniće, zamorčiće, hrčke, mačke – dobro ih ogradite i onemogućite svom psu pristup jer biste do sljedećeg jutra mogli ostati bez ičega. S mačkama se mogu sprijateljiti ako ih se navikava od najranije dobi.
"Aljaški malamut je izuzetno inteligentna i samostalna pasmina. Kaže se da vi ne odgajate malamuta, već on odgaja vas. Tu ima mnogo istine, a u to ćete se ubrzo uvjeriti", pišući o aljaškim malamutima navodi uzgajivačnica The Alaskan SnowFlake.
Pretpostavlja se kako je aljaški malamut nastao od pasa koji su prije 2000 godina pratili seobu plemena iz Sibira prema Aljasci.
Malamut je potomak pasa plemena Mahlemut sa gornje zapadne Aljaske. Veza međusobne ovisnosti između Mahlemuta i njihovih pasa razvila je prosperitet između oboje i omogućila im da procvijetaju na negostoljubivoj zemlji oko arktičkog kruga.
Poznati po svojim lovačkim sposobnostima, najčešće su korišteni za lov na velike predatore kao što su medvjedi. Oni su također svojim vlasnicima pomagali u pronalaženju tuljana, pokazujući na rupe u ledu iznad površine vode. Život u ovoj klimatski negostoljubivoj zemlji iznad arktičkog kruga ne bi bio moguć bez aljaškog malamuta.
Kasnije su u vrijeme „zlatne groznice“ 1896. godine kopači zlata i doseljenici počeli iz zabave organizirati trke odnosno vuče pasa. Tada je rasa često križana sa uvezenim psima kako bi stvorili brži tip pasa. Zbog ovog poduhvata postojala je velika opasnost da će čist malamut nestati. Entuzijasti iz Nove Engleske, sudionici trke pasa, 1920.godine počinju uzgajati tradicionalne malamute i spašavaju rasu.
Ovi psi sudjelovali su u ekspediciji na Južni pol. Kao odlične teretne životinje za vuču, korišteni su u Drugom svjetskom ratu. Pored toga što su pronalazili i spašavali ranjenike, opskrbljavali su sela hranom i stvarima vukući ogromne količine tereta. Godine 1935. Aljaski malamut dobija zvanično priznanje rase od strane Američkog kinološkog kluba i tada počinje faza impozantnih izložbenih pasa. DNK analizom iz 2004. godine utvrđeno je da Aljaški malamut spada u tri najstarije rase pasa, pored Samojeda i Sibirskog haskija.
Aljaški malamut obožava hladno vrijeme i snijeg. Uživaju u vuči saonica i imaju jako puno energije. Fizička aktivnost, duge šetnje i istrčavanje su neophodne svakog dana, jer u suprotnom pas pati. Ljeti ih treba rashladiti u bazenu sa vodom ili ih uvesti u stan. Visoke temperature i direktna izloženost suncu im ne odgovara i mogu doživjeti toplotni udar. S proljećem počinje linjanje pa je četkanje neophodno 3-4 puta tjedno.
Najčešće oboljenje ove rase je displazija kuka koja je nasljednog karaktera, a rijeđe zdravstvene tegobe su epilepsija, urođeni srčani problemi, katarakta, problemi sa bubrezima i kožna oboljenja. Sve veći problem međuarktičkim rasama je pseći dijabetes koji se javlja u srednjem dobu (5-7 godini života).
I pored ovih oboljenja, Aljaški malamut može živjeti i 15godina, što je dosta za velike rase. Prosječni životni vijek malamuta je između10 i 15 godina.
Aljaški malamut ima sposobnost da od minimalne količine hrane izvuče najviše. Zato se potrudite da ne udebljate svog psa jer ćete napraviti više štete nego koristi. Pretilost sa sobom povlači niz bolesti –problemi sa srcem, s kralježnicom i zglobovima. Ovo je osobito važno prvih 18 mjeseci života u kojima vaš pas intenzivno raste i razvija se. Ako ga u toj dobi previše udebljate mogu se javiti problemi s kralježnicom i zglobovima.
U prvih 18 mjeseci ne smijete ga forsirati da trči uz bicikl ili vuče neki teret. Dovoljna mu je ona količina trčanja koju si sam odredi. Nakon navršenih 18 mjeseci možete početi s istrčavanjem. Malamut obožava kretanje i aktivan život. Kroz kratko vrijeme dobiti će mišićnu masu koja će mu dati raskošan izgled i masivnost. Malamut mora imati mišiće, a ne salo!
Najvažnije od svega, ako nemate vremena za aktivan život u koji ćete uključiti i svog psa NEMOJTE NABAVLJATI MALAMUTA! Malamut koji ne dobiva dovoljno kretanja je nesretan, a kao kod svih zanemarenih pasa i kod njih se može javiti destruktivno ponašanje ( kopanje, zavijanje, bježanje od kuće, napadanje drugih pasa,jurenje drugih životinja...).
