Doberman pinčer (njemački: Dobermann Pinscher) je rasa domaćeg psa, vrste pinčer, porijeklom iz Njemačke. Često se koristi kao pas čuvar, ali i kao službeni pas u policiji, vojsci i u nekim sigurnosnim agencijama, zbog njegovog temperamenta, inteligencije i snage. Takođe je odličan porodičan pas zbog smirenosti i odanosti svojoj porodici i vlasniku.
Iako djeluju pomalo opasno, u prirodi pasmine je da budu lojalan pratitelj svom vlasniku. Kretnjama i ponašanjem djeluje pomalo napeto i uvijek na oprezu, ali on zapravo samo voli i pazi članove svoje obitelji.
Dobermanu treba iskusan vlasnik kojeg će slušati, ali nikako grub. Izrazito je inteligentan, stoga neće biti problema oko njegove obuke ukoliko znaš što radiš.
Doberman voli aktivne šetnje, u njoj mora provesti oko dva sata dnevno. To je vrlo tiha pasmina, laje tek kako bi upozorio vlasnika na nešto. Dobro se slaže s djecom, ali na njih se treba navikavati od šteneće dobi.
Doberman je velika, elegantna i snažna životinja.Mužjaci su visoki oko 69 centimetara, a ženke oko 65. Mogu biti teški od 32 do 45 kilograma.
Dlaka je vrlo jednostavna za održavanje, zahtjeva češljanje jednom tjedno. Nekada su mu kratili rep i uši kako bi izgledao opasno, ali to je danas zabranjeno.
Tijelo dobermana je mišičavo i snažno, četvrtastog oblika, pokriveno kratkom, čvrstom i gustom priljubljenom dlakom. Crne su boje ili smeđe s paležom. Glava im je dugačka i ističe se na dugom vratu što im daje elegantan izgled. Nosnice su kod dobermana dobro razvijene, kod crnih pasa su crne, a kod smeđih smeđe boje. Njuška mu je snažna, s jakom donjom čeljusti. Oči su bademastog oblika, tamne, dok kod smeđih pasa mogu biti nešto svjetlije.
Doberman je relativno mlada rasa psa, uzgojen je krajem 19. stoljeća od strane Friedricha Louisa Dobermanna. Friedrich L. Dobermann je bio poreznik, policajac i noćni čuvar, zato je njemu trebao inteligentan, hrabar i neustrašiv pas, koji bi sa njim radio u službi. On je dugogodinšnjom selekcijom i križanjem pinčera, ovčara, mastifa, lovačkih pasa i drugih radnih pasa dobio rasu koju znamo danas. Poslije njegove smrti uzgoj rase su nastavili Oto Geler i Filip Grining.
Njemački kinološki klub priznao je ovu pasminu 1900. godine, a oko 1908. Doberman je doveden u SAD. Jedna legenda kaže da je jedan od prvih Dobermana koji je bio izlagan na izložbama pasa, osvojio tri uzastopna naslova "Best In Show" prije nego što mu se sudac usudio otvoriti usta i provjeriti zube.
Godine 1921. osnovan je Doberman Pinscher klub Amerike i godinu dana kasnije prihvaćen je standard ove pasmine koji je napisan u Njemačkoj. Sljedećih 15 godina bilo je presudno za razvoj ove pasmine. Tijekom Prvog svjetskog rata mnogi dobermani su nestali jer si ljudi više nisu mogli financijski priuštiti posjedovanje tako velikog psa. Oni koji su preživjeli bili su u vlasništvu policije, vojske i bogataša.
Nakon Prvog svjetskog rata najbolji psi su svi dovedeni u SAD i mnogi ljudi su mišljenja da upravo zbog toga ova pasmina nije izumrla. U kasnijim godinama uzgajivači dobermana su radili na oblikovanju njihove osobnosti i postigli su dobre rezultate, a iako je ovaj pas vrlo zaštitnički nastrojen prema svojoj obitelji, poznati su i kao odlični ljubimci.
Velikom aktivnom psu treba odgovarajuća prehrana. Ovaj pas nikako ne smije biti mršav ili debeo, treba puno mesa i malo povrća.
Najčešći zdravstveni problemi kod pasmine su srčane bolesti, problem s kralježnicom u vratu (Wobblerov sindrom) i Von Willebrandova bolest (poremećaj zgrušavanja krvi). Kao i kod mnogih pasmina, mogu patiti od raznih nasljednih poremećaja oka i displazije kukova (stanje koje može dovesti do problema s pokretljivošću).
