Sibirski haski (rus. сибирский хаски) je radni pas srednje veličine, koji pripada obitelji špiceva i podrijetlom je iz Sibira.
Njegovo krzno može biti: crno - bijelo, sivo bijelo ili čak crveno - bijele boje, dok boja očiju može biti plava, što je karakteristično za ovu rasu, ali i smeđa. Oči im ne moraju biti iste boje, što se naziva bi-color oči, također oko moze biti prošarano smeđim i plavim nijansama. Linjanje kod sibirskih haskija je povezano s vremenskim uvjetima i kada do njega dođe, što se događa 2 do 3 puta godišnje, ono traje oko 10 - 30 dana. Ovaj bliski rođak aljaškoga malamuta i samojeda živi prosječno od 13 do 15 godina, a uz pravilnu njegu i prehranu čak i duže.
Zahvaljujući dvostrukom gustom krznu, haskiji su lako prilagodljivi u hladnijim ali i toplijim krajevima. Gusto krzno ih štiti od hladnog vjetra kao izolator ali i od vrućine.
Prvo spominjanje ove pasmine vezuje se za narod koji se zove Čukči koji su živjeli na Čukotksi poluotok , koji je vršio odabir najboljih pasa, kako bi dobio izdržljivoga, brzoga i snažnoga psa s dobrom orijentacijom, što je na kraju dovelo do nastanka sibirskog haskija. Početkom 20. stoljeća, prenijet je na Aljasku, gdje je zbog svojih osobina korišten za vuču saonica. Godine 1908. održana je prva utrka saonicama, koju su vukli sibirski haskiji; staza je bila duga 408 km, a prijeđena je za 119 sati. Ubrzo, rasa se proširila na Kanadu i ostatak SAD-a. Američki kinološki klub je sibirske haskije kao rasu priznao tek 1930. Sredinom 50.-ih godina 20. stoljeća, prenijeti su i u Europu .
U 2015. godini, studija koja je koristila brojne genetske markere, ukazala je da sibirski Husky, Aljaski malamute i Aljaski huskyji imaju bliske genetske veze međusobno i da su povezani sa Chukotkovim psima iz Sibira. Bili su odvojeni od dva inuitska psa, kanadskog eskimskog psa i grenlandskog psa. U Sjevernoj Americi, sibirski Husky i Malamute održavali su svoju sibirsku lozu i znatno su doprinijeli aljaškom huskyju, što je pokazalo dokaze križanja s europskim pasminama koje su bile u skladu s stvaranjem ove pasmine u postkolonijalnoj Sjevernoj Americi.
Genska bliskost sivog vuka gotovo svih pasmina pasa posljedica je dodatka. Međutim, nekoliko pasmina arktičkih pasa pokazuju genetsku povezanost s sada već izumrlim tajmirskim vukom iz sjeverne Azije zbog primjesa.
Srednje su veličine, ležerno se drže i hod im je energičan. Prirodno se kreću dosta elegantno pa odaju dojam kao da su u kasu. Tijelo je jakih konstrukcija, ali prekriveno debelim krznom. Dlaka im je dvostruka pa tako imaju gornju dlaku i podlaku. Podlaka je mekana i jako gusta, dok je gornja dlaka malo kraća i malo oštrija, ali ne i oštra. Ovakvo dvostruko krzno je razlog zašto s lakoćom podnose niske temperature. Sibirski haskiji mogu izdržati temperaturu do -60 stupnjeva. Krzno se treba češljati barem jednom tjedno. S obzirom na količinu krzna koje imaju, budite oprezni s njima za vrijeme visokih temperatura, sigurno neće pozitivno reagirati. Imaju jake kandže tako da pripazite na svoj namještaj, posebice dok su štenad.
Uobičajene boje ove pasmine su siva, bijela, riđa i crna. Oznake su uglavnom bijele ili svjetlije boje od one koja se nalazi na cijelom tijelu. Svjetlije su šape, noge, dio lica i repa. Oči im mogu biti smeđe ili plave, dok je česta pojava da imaju dva različita oka – jedno plavo, a jedno smeđe.
Prosječna veličina legla kuje sibirskog haskija je 6 do 8 štenaca. Životni vijek kod ovih pasa je kao i kod ostalih srednje velikih pasa, od 10 do 13 godina.
Haskiji su općenito zdravi, ali skloni su određenim zdravstvenim stanjima. Ta stanja su displazija kukova, problemi s očima, poput katarakte (kada neprozirnost leće oka može uzrokovati poteškoće u pogledu) ili distrofija rožnice (neprozirnost uzrokovana skupom lipida u rožnici, ali ne utječu na vid), progresivna atrofija mrežnice (također poremećaj očiju koji može uzrokovati sljepoću od gubitka fotoreceptora na stražnjoj strani oka), nadutost, alergije itd.
