Radi se o psima stabilnog karaktera, vrlo su samouvjereni i vezuju se veoma za porodicu, odnosno domaćinstvo sa kojim žive. Prema svom vlasniku su prijateljski nastrojeni. Inače, riječ je o vrlo opreznoj i pronicljivoj rasi pasa, posebno kada su u pitanju stranci, jer se teško vezuje za nove osobe.
Ono što je zanimljivo je da ovi psi nisu potkupljivi, teško ih je zavarati, a laju na svaku nepoznatu osobu braneći domaćinstvo, pa je stoga smatra odličnim psom čuvarom. Po prirodi nisu agresivni, ali ni plašljivi i dosta su tolerantni. Radoznali su i razigrani, uvijek žele sudjelovati u svemu. Tako recimo, ukoliko primjete da vlasnik svako jutro nosi drva za loženje, vrlo brzo će i oni uzeti cjepanicu u usta i nositi za vama.
Ovi psi vole pažnju od svog vlasnika i ono što je zanimljivo vole se maziti. Vrlo su inteligentni i uz dobru dresuru iili trening brzo usvajaju sve komande. Jako se vezuju za vlasnika i pate kada su sami, pa se ne preporučuju osobama koje im ne mogu da posvetiti dovoljno vremena. Obožavaju djecu i toleriraju njihovu grublju igru.
Ako se koriste kao ovčarski psi, žele biti upućeni u sve što se događa u njihovom stadu.
Ovi psi žele vole biti primjećeni, vole kada ih vlasnik pohvali i kada im se divi. Njihova privrženost ide do te mjere da su u stanju ne jesti, ukoliko vlasnik nije tu. Tada tužno sjede ispred vrata i čekaju njegov povratak. Zato se često koriste za pomoć sljepim i slabovidim ljudima, također koriste ih u vojsci za spašavanje ljudi iz ruševina ili lavina. Odlični su tragači pa ih i policija koristi za traganje eksploziva ili droge.
Kada je riječ o bijelom švicarskom ovčaru, ne može se sa sigurnošću reći kada je pasmina točno nastala, a neki kinolozi tvrde da je švicarski ovčar zapravo njemački ovčar, koji ima gen bijele dlake. Zovu ga još i Berger Blanc Suisse, njemački bijeli ovčar, američki bijeli ovčar, kanadski bijeli ovčar i bijeli ovčar.
Bijeli njemački ovčar se prvi put pojavljuje na izložbi u Hanoveru 1882. godine, a 1890. godine usvaja se standard za njemačke ovčare, gdje se navodi da bijela boja nije bila mana, kao što je to danas slučaj.
Na žalost, ne postoji puno činjenica o ovim psima, mada se smatra da je uzgoj ove pasmine počeo 1917. godine u Americi. Tek se prvi pisani tragovi pojavljuju 1930. godine, kada je Hitler došao na vlast. Tada se zabranjuje njihov uzgoj i držanje, a objašnjenje je bilo da ova pasmina uništava tradicionalnog njemačkog ovčara, jer je bijela boja mana. Ova drastična mjera je dovela do toga da je bijeli ovčar bio istrijebljen u Europi. Ipak, zahvaljujući zaljubljenicima u Americi, pasmina je sačuvana sve do danas.
Krajem 70-ih godina, prošlog stoljeća ovi psi se vraćaju u Europu preko Švicarske. Tada je pasmina priznata 1991. godine u FCI-u, a danas je vrlo popularna.
Ovo su veoma energični radni psi, koji zahtjevaju visok nivo fizičke aktivnosti. Odlično se snalaze ukoliko žive u stanu, ali za njih bi bilo bolje da žive u dvorištu, jer iziskuju šetnje i istrčavanje. Dlaka se lako održava svakodnevnim četkanjem, mada se dosta sezonski linjaju, naročito na proljeće.
Bijeli ovčar je zdrava rasa bez genetskih oboljenja. Ponekad dolazi do displazije kuka, pa se preventivno preporučuje snimanje kukova već sa osam mjeseci starosti. Prosječni životni vijek je između 12 i 14 godina.
